Friday, July 24, 2009

86th sunrise and counting

U poslednje vreme video sam isuvishe puta kako se sunce radja, tacnije 86 po redu. Divan casovnik nebesa koji me podseca da je jos jedan dan prosao. U to neko vreme kada se vracam sa posla delim sedista sa raznim razlicitim ljudima. I kao sto postoji Barkerov ponocni kasapski voz tako postoji i Beogradski prvi jutarnji autobus.

Isprva nisam mnogo opazao oko sebe, prosto bio sam izgubljen u olujama nekih razmisljanja, oko pet ujutru, zakljucio sam dolaze mi najbolje misli savrsheno sklopljene u recenice, toliko sjajne da ne bih imao potrebu da ih modifikujem, ali takodje u tom trenutku ne mogu da ih zapisem. Probao sam, neke koncepte da izvucem u tezama kucajuci SMS poruke koje ostavljam sebi u draftu da bih mogao kasnije da se setim, ali misao nekako izgubi na jacini kad pokusham da je prepricam sebi sutra dan.

Kada se setim da napunim mp3 uglavnom slusham neke divne tonove pravog Jazz-a, tonove nostalgicnog Marvina Gejla ili Sare Von ili majstorije Dizi Gilespija i cika Koltrejna nekako ide uz ove monsuske dane, a i daje neku pozitivnu notu svilu belog grada preko koga putuju teski kisni oblaci. Ako je mp3 prazan citam knjigu. Mozda ste primetili da malo kasnim sa emisijama ovde ( citaj: ne stizem uopste da procitam knjigu) pa bukvalno koristim svaki moguci trenutak dok mi mozak jos uvek funkcionishe da progutam koji red.

Kada se pogled vrati ka unutrasnjosti vozila gradskog saobracajnog preduzeca postaje neverovatana postavka kreatura kojih jedino po tematici vezuje autobus, pravac i vreme koje provode u njemu. Nekada tu je samo dvoje, troje ljudi obicno mladih koji se vracaju sa nekog mesta na kome su se uvostili pa kunjaju oslonjeni glavama o prozor. Osim nekih tako prostih cinjenica kao sto je odevanje ne mozete puno toga da saznate. Kad kad tu su oni cije price mozete da slushate i ma koliko glupe bile fasciantne su. Spektar tema je neverovatan i obuhvata mnogo oblasti od kojih su glavne one teske filozofske, apstraktne i bez poente. Zabavlja me to.

Desilo mi se cak da me nepoznata cica pozove da podelim jutro sa njom i sa njenom drugaricom na Adi, na sta sam se osmehnuo i kulturno odmahnuo glavom u znak negativnog odgovora iako sam se lomio citavih par sekundi - priznacete akcija je jako primamljiva. Odlucio sam se da se ne pomerim, a ona je prostim pokretom ruke u mom pravcu rekla mi je da sam mator, bez avanturistickog duha i dosadan. Osmehnuo sam se kada je par minuta kasnije krenula provala oblaka. Bilo bi svakako romanticno.

Neki dan kasnije pricao sam sa vrlo prijatnom bakicom kojoj sam objasnio gde treba da sidje da bi mogla da uhvati autobus za Zeleznik. Uspeli smo da razmenimo par reci o tome kako je omladina lenja i kako nista nece postici u zivotu kada se tako kasno vracaju kucama. Kada sam objasnio moj slucaj dobio sam njeno odobravanje pa mi je cak u znak zahvalnosti za moju pomoc dala bombonu koju sam sa zadovoljstvom prihvatio.

Uvek su mi zanimljiva svadjanja sa samostalnim referentima koji obozavaju da love u prvim jutarnjim intervalima. Rasprave su zucne i obicno se zavrshavaju tako sto uhvacen izadje napolje uz mnogo drame i koprcanja. Ti pecaroshi po autobusima sada rade u duetima tako da vam nema spasa ukoliko niste kupili kartu ili nemate markicu. Njihove taktike su zaista postale inovativne. Ima onih koji to rade jako brzo, jedan udje na prva vrata pa krene nizvodno, a drugi na poslednja i krene uzvodno kolegi u susret. Vrlo efikasno jer tada dok je autobus u pokretu necete moci da izletite na sledecoj stanici a da ne popijete kaznu usput. Ponekad vole da sede malo, voze se sa nama ostalima, a onda odjednom ustanu kada odluce da je trenutak izbace svoje legitimacije na prepad sto je opet vrlo dobra taktika i hvata vas nespremnog. Dok ima i onih koji to prosto rade rutinski tako da tu imate prozor da shmugnete jer oni i ne mare mnogo.

Ljudi primetio sam uglavnom ne vole da sede do mene. Sto je meni kul jer prosto imam mnogo vishe mesta da se rashirim. Mozda je to zbog mog izgleda, zakljucio sam da nije do toga sto smrdim sigurno. Mozda je to zbog tetovaza posto vidim kako ne odobravaju to sto mi je telo isharano. A mozda zato sto stalno nosim crno.

Jednom je sedeo lik do mene koji se prekrstio kada smo prosli pored crkve na banovom brdu. A u tom trenutku ja sam okrenuo stranu u knjizi gde je na pocetak poglavlja pisao naslov: "Religija kao virus", ne moram da vam kazem da je cim je primetio naslov ustao i otishao na drugi kraj autobusa, da se ne bi mozda inficirao.

Od kako je krenula pandemija stalno nosim vlazne maramice. Uvek pre nego sto udjem u autobus izvadim maramicu i dezinfikujem deo shipke za koju se drzim a maramicu ostavljam u ruci kako ne bih dodirnu nista drugo. TM duks Hood je jako dobar za ovakve akcije po prevozu. Oni koji ga imaju ne skidaju ga iz prostog razloga zato sto je savrshen za svako vreme i priliku. U mom slucaju kapuljacu nabijam na glavu kada hocu da kunjam oslonjen o prozor. Posto je kapuljaca jako duboka vase lice nikada nije u kontaktu sa prozorom ili bilo kojom drugom povrsinom nadam se da ce Pedja praviti jos posto je moj crni poceo da sivi od nosenja.

Imam ritual koji svakog jutra radim kao pozdrav suncu. To je ono sto indijaci rade, stanem na jednu nogu i napravim krug rukama, a onda zavucem ruku u dzep izvadim cigaretu i sednem na stepenice ispred zgrade. Tu je moja omiljena kucka koja je uvek srecna kada me vidi. Nas dvoje se vec dosta dugo znamo i ona je navikla da cim kada me vidi otrci na te stepenice i saceka da je pomazim. I tako presedimo neko izvesno vreme zajedno oslushkujuci ulicu koja se budi, Predivan osecaj.

Sada je 5:40 jos jedna cigareta pre spavanja.

Autor: Hades

Thursday, July 23, 2009

5:56

Iz prekratkog zagrljaja noći i jutra, rađa se zora koja svojim ogromnim okom posmatra svetove čiji je stražar, tražeći one koji su se odmetnuli od prirode i ostali budni.

Ribar na obali Dunava je posmatrao prve zrake života od kojih su se neki davili u vodenoj struji, dok su se neki odbijali od vodene površine, pogađajući ga pravo u oči okružene izbrazdanim licem. Češao se po retkoj i već odavno sedoj kosi. Pitao se da li će danas biti bolje sreće sa ulovom koji je danima bio dovoljno oskudan da mu obezbedi novac samo za hleb u kiselo vino. Zanimalo ga je i koliko će puta još moći da gleda svet koji se budi...

Kilometrima daleko, dvoje ljudi je zagrljeno na starom trosedu dočekivalo novi dan, videći izlazak sunca u očima onog drugog. Zora je za njih bila samo znak da je blizu vreme kada će jedno od njih otići kući.

Svemir je zaspao. Ipak, znam da je on tu, iznad i ispod mene. Zvezde umiru u zaslepljujućem prasku dok se nove stvaraju pod uticajem sila čiju snagu ne možemo ni da zamislimo, čitavi sistemi bivaju usisavani ogromnim ustima sa nevidljivim čeljustima. Radja se život, širi se smrt, međusobno se dopunjavajući u plesu starom koliko i mrak.

Jedna starica je, držeći svoj prazni ceger, čekala prvi jutarnji autobus koji će je, kao što to radi svakog trećeg jutra, dovesti nadomak Bajlonijeve pijace gde će za što manje novca moći da kupi ubrane plodove zemlje čiji će mirisi pod uticajem vreline ulja kititi memljivi vazduh u hodnicima njene zgrade. Dok je stajala ispod oronule gvozdene stanične pečurke čija je rđa podsećala na vreme kad su mladi udarali u šerpe, razmišljala je o vremenu kada je sa unucima posmatrala isto to sunce koje se sada dizalo iznad male bele kuće preko puta. Tada je imala običaj da izvuče decu rano iz kreveta, ode sa njima na pijacu, i zatim ih odvede u zoološki vrt, pričajući im usput priče iz prošlosti ali i iz svoje mašte koja je godinama, poput debla starog drveta, rasla u visinu i širinu iz plodne zemlje njenog bića. Sada su to dva studenta farmacije i šumarstva, i ne viđa ih toliko često jer zajedno žive u malom stanu daleko od nje. Ponekad joj dođu u posetu i zajedno piju kafu... Zajedno sa setom ulazi u praznu devedeset peticu koja vodi u još jedan prazan dan...

Autor: Hiperbilirubinemija

Wednesday, July 22, 2009

Tišina

U osam i dvadeset sedam ušla je u kuhinju,
noseći plavu pidžamu posutu suncokretima.
On je već tada znao da tu nečega ima-
mirisala je na suze, kao kad je izgubila mačku.

Između ruba šolje i ivice crnih šiški
nosila je druge oči, ukradene s Da Vinčijeve slike.
Zato je pomislio da će taj dan u dnevnike
sigurno biti upisan velikim crnim slovom.

Za doručak je hteo da joj prepusti celu konzervu
u kojoj još od jula kiseli snove, za oktobar.
Znao je da su zdravi i da je ukus dobar,
ali se onda setio da je alergična na konzervans.

Odlučio je-ostaje, pa makar zauvek ćutala,
kada se napokon oglasila,od trepavica tiša:
,,Ne znam zbog čega, svaki put kada pada kiša
ja poželim da se zatvorim u ekspres-lonac.’’

Autor: Amelie,

Wednesday, July 8, 2009

Nebeski izrod

Lorde...
Koliko ćeš još očiju povaditi šestarom?
Lorde...
Koliko ti je mrtvih potrebno?
Lorde...
Koliko ćeš još dece okretati na ražnju?
Lorde...
Za koliko još glupih ćeš praviti sisteme?

Kada me obučeš u večno gubitničke boje,
I kada me otruješ lažima...
Ti znaj da nikad neću nikog ubiti zbog bajke,
Jer sebe protiv njih ja ne branim od tebe...
Nebo, jug i sever, posed, sloboda, junaštvo...
Veru u demagogiju prepuštam slabima...
Bio žut il plav meni je sve jedno
Živ i zdrav mi budi dok mi oružje ne daš,
Jer tad pucaću i ubiti te, mizerni vladaru moj...

Znaj...
Ko će prvi krkljati i moliti...
Znam...
Onaj kome je ovaj pseći život najdraži...
Znaj...
I nemoj se pitati, koga ću prvo zaklati...
Znaj...
Zubima ćeš brati ono što si posejao...

Ti...
Mali glupi čoveče...
Ti...
Taj kime mašeš za pasoš si ga prodao...
Sreća...
Đavo ti ne nudi pare, a Bog nema otelotvorenje...
Ti...
Plaćeni ubico na neplaćenom odmoru...

Imaju šifre kojima vam peru prazne glavudže,
Hipnotisani gledate u pandorinu kutiju,
Ponos, šargarepa, mnogo tvoje teritorije,
Ovi ili oni tebi glupom tako isto je...
Imaš muziku politiku i odabrane filmove...
Iz cele palete tu su samo dve solucije...
Biraj magarče plot ili kurac
I bali na dve masne silikončine...

Laž...
Ne, nemaš ništa svoje
Laž...
Nebo nije tvoje
Laž...
Nisi niko i ništa
Laž...
Ne postoji bolje sutra...

Tražim samo jedan dan...
Tražim samo jedan sat...
Tražim samo jedan san..
Tražim, ali deda mraz je zaklan...

Želim...
Da roze postane krvavo crveno...
I da...
Skupštinski sadržaj izgara u plamenu...
I da...
Svi splavovi potonu...
I da...
Obrnutima vratove obrnem...
I da...
Zemlju u prah i pepeo pretvorim...


Preterali ste, preterali ste,
Preterali ste, preterali ste...
Vi i vaše podele, strasti i obmane
Bezbožni vernici i kraja gladni zombiji...

Autor: Alimpije Gregor Sizeren

Friday, July 3, 2009

Trepavica

Zubi su joj bili krivi i požuteli od nikotina.Odmah je odbacio pretpostavku da je u dvadeset i nekoj.Trideset je sigurno imala,najmanje,a o svemu posle toga nije želeo da razmišlja.Desna jedinica je bila vidno isturena u odnosu na levu-zabeležio je sliku kada se obratila čoveku pored.Mislio je o tome kako sigurno štrči kada se nasmeje,kako se samo taj jedan zub zariva u donju usnu.Predivno.Imala je onaj suludi sjaj,koji mažu klinke iz njegove srednje.Tone sjaja.Sjaj koji mu je ostajao na obrazu kada ga poljube,sjaj koji bi mu potpuno ulepio usne kada on poljubi njih.Mrzeo je da se ljubi sa njima.Ustvari,generalno je mrzeo da se ljubi.Uvek je više voleo zagrljaj.Ali poljupci su bili deo dogovora.
Imala je ljubičastu kosu.Nije udata,definitivno.Ne možeš imati ljubičastu kosu i biti u braku.Tamo negde posle dvadeset pete sve postanu crne ili plave.’Normalne’.A možda i jeste udata.Možda već ima dvoje dece i jedna je od onih kul mama,i onda kad porastu svi će visiti kod njih,pušiti travu zajedno i govoriti’kako ti je keva kul’.Iz slušalica je dopirala neka dernjava,nije uspeo da je identifikuje,samo se povremeno čuo jak bas koji bi ispratila malim udarcima stopala o pod.Čoveče,trideset-i-neštogodišnja rokerka.Pankerka?Metalka..?Nije mogao da je provali.U crnoj haljini možeš da budeš sve.
Slušalice su omogućile da posmatranje bude nesmetano.Bila je potpuno zaokupljena muzikom.Pitao se da li uopšte oseća mirise,da li vidi,da li je svesna toga da je neki ćelavi klinac sa bušnim patikama posmatra.Nije?Odlično.
Jedan pramen kose joj je stalno padao na čelo,a ona ga je uvežbanim pokretom ruke sklanjala,ali opet bi padao.Opet.Bio je uveren da,kada bi mu dozvolila da on stavi taj pramen iza njenog uha,sigurno bi tamo i ostao.
Ispod pramena je virio red crnih trepavica.Ogromnih.Pokušavao je da se seti da li je ikada video veće trepavice.Mogla je da se briše prašina njima.Moglo je da se stane ispod njih kad pada kiša.To su bile stvarno velike trepavice.
Prvo je pomislio da se zove Sofija.Nije izgledala kao Sofija.Mirisala je previše jako za Milu.Ana je obično.Zvaće je Trepavica.
Mali mladež iznad Trepavicine usne dao mu je povod da je zamisli u pozorištu.Razmišljao je da li je pravi,ili je svakog jutra ustajala malo ranije da ga nacrta na istom mestu.Možda je to radila pred izlazak na scenu,ponavljajući tiho svoj deo teksta.A možda je mladež bio pravi a ona je radila kao računovođa u nekoj dosadnoj beloj kancelariji gde niko nije zalivao cveće.
Trepavica je prekrstila ruke.Postaje joj dosadno.Stavila je ruke na kolena.Mršava je.Noktom levog kažiprsta počela je da guli bordo lak sa ostalih noktiju.To ga je izluđivalo.Delovalo je gotovo bolno,a isprekidani zvuk ljuštenja ga je izuzetno nervirao.Ona ga nije čula od muzike i on joj je zavideo.Želeo je da podele slušalice.Želeo je da vole iste pesme.Želeo je samo da taj odvratni zvuk prestane.
Posmatrao je njene grudi,vrat,i te prokleto duge trepavice.Skinula je slušalice.To je to.Sada treba nešto da je pita.Sada treba da bude duhovit ali nenametljiv,simpatičan,toliko originalan da će morati da mu saopšti kako je izrazito zreo za svoje godine.

Ustala je.Recineštorecineštorecinešto.Nije mogao da odvoji pogled od ljubičastog.Sada je već bio potpuno siguran da nema manje od trideset.Koga briga.Samo progovori.Pitaj je koliko je sati.Pitaj je bilo šta.Kreće.Čovek do nje ostaje da sedi.Dobro je,nisu zajedno.Pitaj je da li ima cigaru.Klošaru jedan,otimaš cigare matorim ženama po Beogradu.Ma baš te briga samo reci NEŠTO!
Gazi ga.Trudila se da preskoči njegovo stopalo ali kočenje je previše naglo i njena desna noga pritiska stranicu njegove pocepane zelene starke.Okreće se.Gleda ga pravo u oči.17.mart u 18:34,a ona ga gleda u oči.
Ne kaže ’izvinite’.Ne kaže ’izvini’.Vrata se otvaraju i Trepavica izlazi iz autobusa.

Autor: Amelie