Saturday, March 28, 2009

Ljubav U Doba Kuge

U predgrađu Londona,
gde stanuju ljudi bez lica,
u trošnoj kući bez prozora,
proživljavaše ubogi život,
siromašna tročlana porodica.

Otac je bio pijanac,
večito dužan, praznoga džepa,
prazninom ispunjen i setom nahranjen,
od strane drugih s podsmehom gledan,
ponižavan, utučen, gologlav i bedan.

Njegova saputnica,
mrzovoljna starija žena,
gunđaše čisteći kuću,
uzalud očekujući dan,
kada će patnji biti spašena.

A ona beše mlada i naivna,
željna zabave i uzbuđenja,
krhka devojka, malo ružnjikava,
crne kose i bledoga tena.

Dani su bili užasno tužni,
previše prljavi za njen ukus,
ona je želela nešto lepše,
više za sebe i manje za druge.

Prijatelje imala nije,
nikoga osim tog malog konja,
u njemu je videla sve ono,
što u bližnjima videla nije.

Počinje novo doba,
tražeći nove žrtve,
vreme je da kuga ponovo vlada,
da živi u grobove polažu mrtve.

Upoznavši smrt na pragu svoje kuće,
ugleda roditelje kako ukočeni leže,
jedno uz drugo na starom krevetu,
uplašena od prizora pred sobom,
okrenu se i pobeže.

Društvo joj praviše njen verni prijatelj,
maleni konj iz detinjstva znan,
odjahavši na njemu u suton kroz šumu,
dok grad lizaše plameni jezici,
u nadi da će se bolest iskoreniti.




U maloj vodenici na obodu šume,
pronađoše nadu i spas,
kad videše da koliba beše pusta,
odakle ne dopire kužnijeh glas.

Znajući da iako su pobegli,
sudbina slična čeka i njih,
plačući tiho, privi se uz druga,
i zaspa snom teškim i nevinim.

Dani su prolazili,
a bolesti ne dođe kraj,
shvatila je da je smrt blizu,
i u taj čas je obuze očaj.

Očaj jer ženom nije postala,
u postelju sa nekim nikad nije legla,
lagano, sumrak života se približava,
i ona shvati da je najzad spremna.

Odlučnim pokretom obuhvati opušteni ud,
rukama prelazeći po parčetu mesa,
u nadi da će najzad zadovoljiti,
mračnu želju koje postade svesna.

Kada je dostigla željenu čvrstinu,
pocepa svoju prljavu haljinu,
kleknu na kolena i duboko udahnu,
prislonivši na sebe nabreklu izraslinu.

Do tada miran i pitom,
konj naglo poskoči,
i u naletu snage,
zabi se u nju svom silinom.

Uzalud je vrištala,
niko je čuti nije mogao,
sada su tu samo ona i on,
bol, zadovoljstvo i njen lični demon.

Snage joj je ponestalo,
nagon mu je popustio,
pokorno je pored nje legao,
čežnjivo pogledao i uginuo.

U zanosu koji je nije napuštao,
lagano je kopnila,
znajući da je nikakva nepogoda,
ne može sprečiti da bude srećna.

Na kraju je umrla kao prava žena,
ispunjenih snova, bez razočarenja,
s osmehom na licu i ljubavi u srcu,
malena devojčica, koje više nema.

Autor: Bu(ba)bonic(a) Delirium

Wednesday, March 25, 2009

Oskar

Mrzim te Oskare


Mrzim te zato što si lažan
zato što si bolestan
zato što mračiš na pogrešnim mestima
i zato što mračiš samo da bi mračio


Mrzim te Oskare


Ne poznajem ja tebe dobro Oskare
ali za takve kao što si ti imam “osećaj»
I bilo mi je dovoljno 2 sata razgovora da shvatim kakav si!
Tebe Oskare svi vole.
To me boli!

Našao si me na drugoj strani i svi su me zvali da se družim s tobom
Ja nisam mogao protiv sebe
Kada sa druge strane odem na drugu stranu stojim sam!
Zašto Oskare? Zašto zbog tebe?
Jebi se zbog toga, ja ne mogu da te trpim!



A kako sada svima da objasnim?
Kada me pitaju da objasnim!
Šta da kažem na njihovo zašto?
Rekao sam im za mrak, nisu shvatili!



Pričaću im i o umetnosti!
Ali neće skapirati da ti samo sereš o tome
i da pokušavaš da objasniš pogrešnu stvar.

Stvar koja jebe ono što si ti!
Stvar koja se ne može objasniti!
A koju samo lazni umnici poturaju
i od toga prave slavu!
Kopaš sebi raku ali niko ne shvata
Niko ni ne umire!


Jebi se!



Pričaću im i o deci!
E to većina njih ne zna!
Šta si radio deci Oskare?
Nisam ti poznavao roditelje!
Ali mama te je oblačila u žensko
Ali to nije stvar zbog koje si iztastao u takvog skota!
Preslabo je za tvoj idiotluk!





Pričaću im ali neće shvatiti!
I dalje će isto gledati tvoju sliku
Tvoju kretensku sliku!
Diviće joj se, a neće videti!



Proklet sam zato što mogu da primetim!
Proklet sam zato što ne mogu ništa da uradim!



Znam zašto ne uspevam!
Mrtav si Oskare!
A mtvaca ne možeš ubiti!



I bacaš me u dilemu
iako je od tvog tela ostala samo prašina:
Dobro je što si mrtav! Nećes više srati!
Ali mi je krivo što nisi živ
Krivo mi je što ne mogu ja da te ubijem!





Jebi se Oskare!
Mrzim te Oskare!

Sunday, March 15, 2009

Moja nova muza

Sve lepote sveta mogu biti prihvaćene i sagledane samo ukoliko srećni posmatrač već ima viziju kako izgleda savršenstvo, a za razumevanje savršenstva nije dovoljna samo činjenica njegove egzistencije vec i posmatrač dovoljno moćan da je prihvati i izdrži u sebi i na sebi neslomljen njegovom težinom i ne sagoren njegovim plamenom...

Istorija je prepoznavala posmatrače i odlikovala ih za njihovu potragu manjim ili većim komadima večnosti ali oni nikada nisu dosegli kraljevsku iluminaciju jer je savršenstvo uvek bilo suviše daleko i nedostupno bežeci im za tih nekoliko godina, kilometara, rečenica, uzdaha...

Ja sam posmatrač, a te oci prodorne a meke, lice anđela poprskanog nektarom zemaljskog, telo izvezeno mišićima, pravilnim, jasnim, stalnim...vene, miris tela, voda, kapljice znoja na bronzanoj koži koje se pod uticajem sunca rasprskavaju u hiljadu boja čineci auru božanske svetlosti oko bića kojim teče krv, koje želi da bude željeno, koje žudi i mašta, traži i biva nađeno...samo ja je vidim, samo na tebi, u tebi zato što je sada i ovde savršenstvo pronašlo svoje otelotvorenje i svoga posmatrača...

Autor:Straja_bass

Skica o stvaralaštvu

Rekli su mi da je za stvaranje potrebna tuga. Hm…u redu. Pozvaću nju koja ne postoji, tu ću biti ja da je pogledom skidam, oblačim, da joj dodajem i oduzimam, da je bojim, okrećem i savijam, da joj nežno priđem i oholo se odgurnem od nje, da joj namignem, da je ogrebem, da prislonim lice na njeno telo. Onda ću da izađem iz sopstvenog tela i iz daljine da posmatram mlitavi trupac koji sedi nalakćen i bezizrazno gleda u nju koja zapravo nije tu. Neko je pominjao tugu?

Lažov mi je rekao da je za stvaranje potrebno piće. Rakiju je ispekao koščati gorštak, suv, visok, mrk , ljutit. I pogled mu je bio koščat, a jezik gorak. Uvek je nosio vuneni džemper i uvek ga je skidao kada je radio otkrivajući svoju mlečnu kožu i svoju usukanu figuru. Čak I zimi, kad se ledi vazduh, kada se lede suze i zelje, kada je i osmeh leden, kada svi poružne i mršte se pod naletima jakog vetra, on bi, usred posla skinuo tu krpu od oštre vune i pustio svoje telo da isparava. Izgledao je kao da ga to oslobađa. Uživao je u sebi. Ta rakija je sada predamnom. Pijem je. Peče me, guši, trga mi sluzokoze, probija prepečenica svoj put ,a telom mi se širi toplota, toplota gorštakovog bića. Neko je pomenuo piće?

Hodao sam krivim putem, i načuo da je za stvaranje potreban dim. Napravio sam ognjište i na njega bacio jednu sliku, malo kose, njene čipke, neke bedne suze, svoje note, polio sam ognjište rakijom, ljutom. Zvuk i miris šibice, plamen na kraju drvceta koje leti i začinje vatru. Gusti beli dim zahvata prostoriju. Grebe me, štipa mi oči, pojvaljuju se suze. Opet odlazim iz svog tela i posmatram. Vidim sto, stolicu, jednu čašu… Soba bez dima, pusta praznina, samo čovek koji jeca.

Autor: Straja_bass

Monday, March 9, 2009

Kenjanje o Ženama

Kul je danas u Srbiji biti žena, koliko god se one bunile.

Današnje klinke izgledaju kao drolje, guraju sise u prvi plan i pumpaju sise silikonima, ili koja novaca ima nekim manje štetnim materijalima. E, da su samo sise, ne bi bila frka, nego, tu su i usta, guzice, listovi...

Šta se desi onda kad dodete kuci i raspakujete svoju dragu, lutka na naduvavanje i ne izgleda kao loša opcija, zar ne?!

Šta? Nema emocije? Ma nema veze, nemaju ih ni današnje devojke koje sebe popularno vole da nazivaju ’’žene’’.

Stvar je u tome što to sa ženom, veze nema, ali nikakve. Sve te divne ljepot’ce koje niko ne bi ni pogledao da nisu bile na remontu, a tek ih niko ne bi ’’voleo’’.

I, šta sad, smaraju nas da ih gledamo samo kao seksualne objekte?! Pa kako drugacije da gledam ogromnu sisu, napumpana usta i odlicno odradeno dupe? Kao majku? Kao djevu mladu? GLUPOSTI!!

E baš ih treba gledati kao seksualne objekte. I svaka na sebe treba da okaci cenu, da se odvratni prljavi muškarci ne zalecu za džabe, i ko ih jebe, same su krive.

Dosta mi je više tog kurcevog moralisanja sa legurama u sebi i tudom kosom, kožom i noktima.

A ženama, svaka cast.

Autor: Rashid

Sunday, March 8, 2009

Par očiju čiji sam sjaj osetio na nekoliko sekundi

Trenutak nesporazuma, bio je dovoljan,
Za to da izgubim osećaj za vreme, postojanje, ljude...
Ceo svet koji sam video, osećao i naslućivao,
Bio je sadržan u tom osmehu, u tom prekratkom trenutku,
Koji se prekinuo onda kada su misli ponovo postale reči,
Sad kada su razmišljanja bolno jasna,
Shvatam da je taj tvoj osmeh bio izraz zbunjenosti,
Možda zbog buke ili slabog svetla,
Mislio sam da sam u tvoje oči uronio dovoljno duboko
Da bih onaj deo tebe koji se krije iza njih
Ubedio da postojim,
Da bih ga naterao da oseti
Da postoji nesto i iza mog pogleda...

Autor: Hiperbilirubinonemija, septembar 2010