Wednesday, November 2, 2011

Dan kada sam postao mrmot

Danas je sreda. Možda sam ja lud, ali čini mi se da se ova sreda ni po čemu ne razlikuje od potonjeg utorka i ponedeljka. Dani su postali dosadni gmazovi koji više ni zbog čega nemaju potrebu da se razlikuju jedni od drugih. Ili smo, pak, mi ti koji se polako ali sigurno pretvaramo u dosadne, pasivne gmizavce koji više nemaju kurs koga će se držati dok plove tom nepreglednom pučinom okeana svakodnevice. Ne znam, čini mi se da je ipak reč o ovom drugom. Svakodnevno na internetu gledam oglase za posao, te magične stihove koji nama, svršenim studentima, magistrima i inženjerima uporno nude svetlu budućnost popločanu gomilom eura, dinamičnim radnim okruženjima, šansu za napredovanjem i ličnim i profesionalnim ostvarivanjem. To me podseti na onu epizodu South park-a, onu u kojoj Rendi, Stenov ćale igra igricu Heroin Hero, gde je na ekranu jasno prikazana ruka koja se uporno bocka iglom, dok igrač pokušava da stigne nekakvog slatkog, nasmejanog zmaja. Cela fora je u tome što tog zmaja niko živ ne može da uhvati, dok se igra zapravo zasniva na sve besomučnijem ubadanju u fiktivnu venu, uz konstantno probijanje kože sazdane od gomile piksela na ekranu. A na TV-u radikali, naprednjaci, demokrate i liberali ispredaju iste idilične stihove o blagostanju, pravdi, jednakosti... U suštini, isti djavo kao i sa onim oglasima za posao. Izgleda da se najisplativija delatnost danas u Srbiji zasniva na promovisanju složene veštine, u istoriji umetnosti poznate pod nazivom „prodavanje muda za bubrege”. To ne može, niti je ikad mogao svako. Ova prefinjena umetnost, oduvek je bila rezervisana za one, od Boga obdarene magičnim nedostatkom skrupula, uviđavnosti i svesti o društvu kom pripadaju. Blagosloveni bili – oni su jedini koji ovo, korovom kolotečine obraslo društvo, čuvaju od bujice apatije koja se, poput kanalizacije u Krnjači, sve brže širi među našim zgradama, kućama i ulicama. Da nije njih, mi ne bismo imali koga da mrzimo, kome da se smejemo i čemu da se nadamo. Tadiću, hvala ti što nam čuvaš Kosovo, Dačiću, hvala što se na ulicama ovog lepog grada osećamo bezbedno, Đilase, hvala što na istim tim ulicama ne gazimo po smeću, fekalijama i prebijenim homoseksualcima, i naravno - Tomo, hvala ti što brineš za istinu i pravdu, i probleme nezaposlenih, i hvala ti što povremeno pred kamerama ljubiš malu decu – ljudi to sve manje rade... Mislim, ima takvih, ali ih iz nekog razloga gosn Dačić neprekidno hapsi... Hvala svima vama koji se svakodnevno, od jutra do večeri, trudite da se mi osećamo ponosnima zbog toga što živimo o ovoj našoj lepoj Srbiji međ' šljivama.
Živeo Dan mrmota – dan kada, neposredno pred buđenje proleća, slatki, mesecima hibernirani glodari, konačno izviruju iz svojih zimskuh kućica, ne bi li proverili da li je napolju sve isto kao što je bilo pre nego što su se ušuškali u svoju zimsku postelju. Radoznali su da saznaju da li je nikao još koji tržni centar, da li su kinezi konačno napravili most preko Dunava, i da li je Dinkić komponovao još neku pesmu za Kikija Lesendrića. Ah, da, dok oni tako pomno posmatraju svet koji se tako mnogo promenio od prošlog novembra, ljudi, okupljeni u masama, željno iščekuju da vide samo jednu stvar: da li će ova ljupka životinja ugledati svoju senku. Ako je ugleda, i vrati se u svoju jabinu, to znači da će tek započela godina biti rđava, i da valja otrčati do najbližeg hiper-marketa u nabavku ulja, brašna, mleka u prahu i šećera u kockama. Ako mrmot, pak, tu svoju senku ne ugleda, i ne vrati se u svoj topli brlog, to nedvosmisleno znači da je pred nama sretna i berićetna godina puna osmeha, para i zdravlja. Samo, u poslednjih nekoliko godina, ili decnija, mrmoti su postali lenji i nezainteresovani za spoljni svet, pa sve ređe uopšte izlaze napolje. Razlog za to je jasan: nemaju vremena. Na Prvoj, od 9 se daje turska serija, nakon čega slede Pingvini sa Madagaskara, pa sukcesivni niz kulturno-obrazovnih emisija poput Farme, Velikog brata, Parova, Grand parade, a sve to krunisano emitovanjem druge turske serije. Nema se, sele, vremena za tamo neki izlazak iz kuće, pa ko će onda ostati pored telȅvizora, kako taj bitni pojam izgovara fina gospoda sa Radio-telȅvizije Srbije. Nisu ni mrmoti sisali vesla. Boli ih njihov tanki penis da gube vreme na nas dokone, koji samo čekamo da ugledamo te njihove mekane, pufnaste glavice, ne bismo li doznali hoćemo li ove godine biti srećni.
E, pa, u sledećem životu, daleko bi najisplativije bilo roditi se kao mrmot, i da svi zajedno, od sumraka do svitanja, lepo češkamo nasa mala, cupava, ušuškana jajca. I tako sve do završetka majanskog kalendara.

Tuesday, March 22, 2011

Povratnički blog(od glagola povratiti) ili Kako sam popizdeo na kapitalizam

Mislio sam da napišem nekakav uvod u ovo što sledi u tekstu ispod - da bi onome ko čita(ako takvih ima) bilo lakše da skonta psihofizičko stanje u kom sam bio dok sam pisao. Ali odličio sam da ne stavljam nikakav uvod ili objašnjenje, jer mi je stvarno pun ovaj moj muški organ od silnih objašnjenja i uvoda koje svakodnevno moram nekome da dajem, pa vam, eto, na uvid dajem ovaj skromni tekst, a vi ga čitajte ili ne čitajte, meni je svejedno.

Gledam nesto ove sitne rupe u parketu, razmišljajući o tim stvorenjima koja su brižljivo radila na prokopavanju tih tunelčića...i kapiram koliko bi putarima bilo lakše kad bi, umesto da tunele prokopavaju ogromnim mašinama i dinamitom, prosto jeli kamenje i stenje kroz koje put treba da prođe. Ne znam da li su za bušenje parketa u mojoj firmi krivi termiti ili je reč o nekim drugim insektima...ne razumem se u bube, ali sam siguran u jednu stvar – ta stvorenja prosto zabole za sve drugo na svetu: za rat u Libiji, svetsku krizu, gubitak posla, i za to što reke u Japanu sad svetle u mraku...
Biti buba je carski – ona jedna ganglija koja im prolazi kroz telo, nedovoljnog je kapaciteta da bi stvorila svest o bilo čemu osim o tome da treba jesti, kenjati i razmnožavati se... Kapiram da je mnogo lepo kad ti se život svodi na nekoliko prostih radnji koje se međusobno smenjuju u večnoj igri zvanoj opstanak...cak i ako se te radnje u 50% slučajeva zasnivaju na izlučivanju fekalija iz glave ili nekog drugog kretenskog dela tela.
Sad zamišljam situaciju: Muž termit se vraća kući sa posla, sa sve malenom kacigom koju i dalje drži na glavi:
MUŽ TERMIT ŽENI TERMITICI: Zdravo draga, vratio sam se.
ŽENA: O, dragi, baš sam se pitala kad li ćeš doći. Požuri, ohladiće ti se parket – tek što sam ga pojela, svarila i ponovo izbacila tebi u tanjir. Baš je onako kako voliš – sa više ljige.
MUŽ: Mmm, ti baš znaš kako da uljigaviš jelo. Baš mi to treba posle napornog dana na parketolomu. Gde su deca?
ŽENA: Otišla su kod Gundeljovića, naručili su sranje iz restorana, pa ce zajedno da gledaju kako bogomoljka jede svoju decu – daje se na TV Bubomaniji.
MUŽ: Mislim da ne bismo više smeli da ih puštamo da gledaju te rijalitije, zatupeće im ganglije. Ja lično ne mogu više da ih podnesem otkad smo svi zajedno išli na Farmu, da gledamo Ognjena Amidžića uživo, pa smo se svi porodicno ispovraćali kad je ušao u prostoriju...stvarno nisam znao da nedostatak inteligencije i neukus mogu tako da smrde...
Sad je došlo vreme da se vratim u realnost koja nije toliko zabavna kao bube koje povraćaju od pojave izvesnih televizijskih voditelja. Uzimam kaput sa rasklimane fotelje na kojoj sedim već 11 sati, i gazim po istom tom parketu koji su nečiji vredni zubi pažljivo oglodavali, kako bi obezbedili hranu, stan i prostor za kopulaciju i ispustanje crevnog sadržaja. Otišao sam kući.